STRAH OD NAPUŠTANJA

Niko ne želi izgubiti one koje voli. Nisam do sada videla takvu osobu ali sam videla mnoge ljude kod kojih strah od gubitka jeste toliko jak da ih preplavi, preuzimajući mnoge aspekte života i sprečavajući ih da razviju zdrave odnose sa drugima. Strah od napuštanja je stalna zabrinutost da će vas ljudi u vašem životu ostaviti ili odbaciti. Često se u korenu ovoga straha nalazi prošlost u kojoj oni koji su o nama brinuli nisu zadovoljavali naše osnovne emocionalne ili fizičke potrebe. Mi kao deca, nismo u stanju da razumemo da sa našim roditeljima ili negovateljima nešto nije bilo u redu. Recimo, nisu bili najsposobniji da budu roditelji, a to su postali-i to naši. Mi kao deca zaključujemo usled toga iskustva napuštanja da smo mi sami nevoljivi, manje vredni, krivi i loši te da su nas napustili ili zapustili zbog nas samih, a ne usled njihove nesposobnosti da se brinu o deci. Roditelji nas mogu napustiti tako što odlaze iz našeg života, prepuštajući brigu o nama nekom drugom ili ostaju uz nas ali nas emocionalno zanemaruju ili nas i fizički i emocionalno zanemaruju. Sve je to napuštanje bez obzira da li roditelji uopšte nisu tu ili su prividno tu. Ove druge , možemo zvati “prividni ” roditelji.

Roditelji nas mogu napustiti tako što odlaze iz našeg života, prepuštajući brigu o nama nekom drugom ili ostaju uz nas ali nas emocionalno zanemaruju ili nas i fizički i emocionalno zanemaruju.

VRSTE PRIVIDNIH RODITELJA:

1.Roditelji alkoholičari, kockari i zavisnici od droga, a uz to i njihov kozavisnik-drugi roditelj koji nas obično nije zaštićivao od ovog prvog roditelja.

2.Emocionalno nezreli roditelji . Ovo su ustvari večita deca koja ne mogu adekvatno da prepoznaju detetove potrebe pa su u stanju npr. da se ludo zaljube u nekoga ko nije naš otac ili mama i napuste nas. Možda nas više nikada ne potraže pa postaju potpuno odbegli roditelji, a možda ponekad sa nama i održe neki povremeni kontakt u kome opet bivamo manje ili više zanemareni.

3.Antisocijalni roditelji. Oni koji često zaglavljuju zatvorske kazne pa su iz naših života često odsutni.

4.Narcisoidni roditelji. Oni koji su često prividno prisutni ali im mi kao deca ustvari smetamo i opterećujemo ih jer su oni zainteresovani pretežno za sebe i to nam se na razne načine stavlja do znanja. Npr. da ne plačemo kao slabići, da “mršnemo ” u svoju sobu ili da ih ne brukamo pred svetom jer nismo ni za šta i slično tome.

5.Intelektualno ispodprosečni roditelji. Ovi roditelji i sami imaju posebne potrebe te usled svojih intelektualnih ograničenja nisu u stanju da brinu o deci.

6.Radoholični roditelji. Oni koji i imaju dobru nameru u smislu da nam mnogo obezbede ali zbog toga propuštaju veći deo našeg detinjstva. Ovde spadaju i roditelji koji u dobroj nameri provode veći deo našeg detinjstva u drugim zemljama.

7.Roditelji u lošem braku . To su oni roditelji koji su kao “zapleteni rogovi “u vreći. Ne mogu jedno sa drugim, a niti jedno bez drugoga te usled njihovog konstantnog bračnog konflikta i sopstvenog turobnog i bolnog emocionalnog života, ne vide dovoljno nas i naše potrebe dok smo deca.

Roditelji nas mogu napustiti tako što odlaze iz našeg života, prepuštajući brigu o nama nekom drugom ili ostaju uz nas ali nas emocionalno zanemaruju ili nas i fizički i emocionalno zanemaruju.

Radili su najbolje što su znali ? Nisu i ne moramo ih pravdati time. Svaki bar relativno dobar roditelj radi samorefleksiju. To znači da se bar povremeno pita šta mogu da popravim u svom roditeljstvu, a šta zaista ne mogu pa onda uradi nešto sa tim saznanjem.

On dete voli na svoj način ? Gluposti. Zna se kako se dete voli. Prisutnošću , negom, brigom, pohvalom, lepom rečju, zagrljajem ali i disciplinovanjem -što podrazumeva i povremene opomene, kritike , a ponekad i kaznu kada je ponašanje deteta dugoročno neprihvatljivo.

Obično vidimo da se negativne nuspojave napuštanja pojavljuju u vezama kod mladih i odraslih ljudi . Odrasla deca prividnih roditelja osećaju mnogo manje poverenja, sigurnosti ili stabilnosti kada im se drugi previše približe. Skloni su prerano odbijati ljude, tako da ne budu prvi odbijeni. Može se negativna nuspojava napuštanja pojaviti i kao preterana potrebitost u vezama, preterana lepljivost za partnera, preterana kontrola partnera ili osećaj da ćemo se potuno dezintegrisati kao ličnost ukoliko budemo napušteni pa iz tih razloga ostajemo u vezama koje su za nas jako toksične i loše. Ili ne možemo nikada ostati sami , bez bilo kakvog partnera pa stoga srljamo iz veze u vezu. Kada je strah od napuštanja u pitanju – veze izazivaju nelagodu umesto osećaja sigurnosti i prijatnosti.

Kako bismo izgradili zdrave odnose, potrebno je rešiti ove teskobe i pronaći načine za suočavanje sa simptomima straha od napuštanja.

Kako bismo izgradili zdrave odnose, potrebno je pronaći načine za suočavanje sa simptomima straha od napuštanja.

KAKO PREVAZIĆI STRAH OD NAPUŠTANJA? Dobra vest je da svaka ličnost ima snage ili rezilijence. Ukoliko su nas nesrećne okolnosti i obeležile na neki način to opet ne znači da ne možemo da se sa tim suočimo te da naučimo da gradimo zdravije veze i odnose.

Psihoterapija. Učenje o sebi kroz psihoterapiju može vam pomoći da shvatite odakle dolaze vaše teskobe i ponašanja. Utvrditi kakav je vaš stil vezivanja i pogledati kako on utiče na vaše međuljudske odnose odličan je način da prevladate strah od napuštanja. Stil vezivanja se takođe može utvrditi u psihoterapiji. Nije se lako suočiti sa svojim strahovima, ali kada radite s psihoterapeutom, imaćete vođstvo i podršku na svakom koraku.

Grupe za podršku. Možete se povezati sa ljudima koji su takođe sa sličnim iskustvima iz detinjstva i sličnim sadašnjim problemima u vezama kao i vi. Ovo može biti od velike pomoći. Više o sličnim temama možete čitati ovde: https://psihoterapijasindjic.com/2023/05/01/zavisnost-od-osoba-i-veza-kozavisnost/ ovde: https://psihoterapijasindjic.com/2022/11/01/deca-drugog-reda/ ili ovde: https://psihoterapijasindjic.com/2022/10/30/o-napustanju-i-napustenosti/

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić, nacionalno i evropski sertifikovan porodični psihoterapeut i sertifikovan EMDR psihoterapeut.
Tel/viber : +381612588274
Leave a comment

DECA DRUGOG REDA

Mnogi adolescenti i mnogi odrasli ljudi imali su iskustva odbacivanja ili zanemarivanja od strane jednog ili oba roditelja u detinjstvu ili u pubertetu.

Oko dve hiljade psihoterapijskih seansi kasnije usudjujem se da napišem ovakav tekst. Psihoterapeut ne bi smeo da osuđuje . Međutim , poraslo se i sazrelo i u toj ulozi pa razumem da neke teme ne mogu da prođu bez prizvuka osude. Mnogi adolescenti i mnogi odrasli ljudi prošli su kroz moje psihoterapijsko savetovalište, a imali su iskustva odbacivanja ili zanemarivanja od strane jednog ili oba roditelja u detinjstvu ili u pubertetu. Ovakvo odbacivanje nastalo je uglavnom kada bi jedan od roditelja nakon razvoda potpuno ili relativno zaboravio na svoje dete iz prvog braka onda kada bi ostvario novo partnerstvo ili dobio dete u novom partnerstvu. Tada bi roditelj naglo počeo da zaboravlja da je roditelj . Naglo bi počeo da stavlja svoju novu ljubav na mesto ispred deteta ili bi dete iz novog braka počeo da stavlja ispred deteta iz prvog braka . Tako bi decu počeo da deli na “decu prvog i drugog reda.” Kako bi to roditelj radio? Iskustva mojih klijenata su različita. Podeliću neka za koje sam dobila dozvolu:

Roditeljsko dbacivanje nastaje je često kada bi jedan od roditelja nakon razvoda potpuno ili relativno zaboravio na svoje dete iz prvog braka onda kada bi ostvario novo partnerstvo ili dobio dete u novom partnerstvu.

-Moji su se razveli sa mojih 13. godina. Otac bi me nakon toga redovno “ispaljivao “. Ne bi dolazio kada sam ga sa 16. godina čekao u dogovoreno vreme na dogovorenom mestu da bismo proveli zajedno dan. Čekao sam ga i po dva sata, pravdajući ga u međuvremenu da sigurno kasni sa razlogom, da bih na kraju slomljen shvatio da on neće doći. Jednom sam sa svojih 17. godina nakon ovakvog očevog tretmana kada sam se vratio kući legao ispod stola kao malo dete plačući i tu sam ostao do kraja dana. Da je tada majka zvala hitnu pomoć verovatno bih istog dana završio u mentalnoj bolnici. Mislio sam da ja nisam dovoljno dobar sin dok mi vi Ivana niste objasnili da je otac imao problem sa sobom .

-Majka je jednostavno otišla sa drugim čovekom kada sam ja imala 7. godina. Taj čovek je valjda imao problem da ona povede i mene pa sam ostala sa ocem. Dobila je u novom braku moju polu sestru ali majka me nikad nije zvala da da je posetim u kući tog čoveka u kojoj je živela . On valjda nije želeo da kročim na njegovo imanje, a ja sam želela da uspostavim odnos i sa njim i sa svojom polu sestrom. Ceo život rastem u nekom ubeđenju da sam ja neadekvatna, da sam nešto ružnija ili gluplja od ostale dece i ljudi pa da su mi zato : majka, očuh i polu sestra uskraćivali pristup njima i njihovoj kući. Majka bi me jednom u dva meseca povela na kolače samu i ja sam provela odrastanje žudeći za njom. Na kraju kada nisam više mogla da trpim taj bol koji su mi nanosili i prekinula sam kontakt sa njima. Nikada više neću sa njima progovoriti ni reč jer sve što mogu da dobijem od njih to je još povređivanja.

-Otac mi je celog života stavljao postupcima do znanja da ja nisam bitan isto koliko i njegova nova supruga i njihovo dvoje dece . I moj polu brat i polu sestra su se tako prema meni odnosili. Ja sam samo silno želeo da budem na neki način povremeno deo te nove porodice . Do odraslog doba sam smatrao da sam je nevoljiv pa da su me stoga odbacivali. Ne želim više da se trudim ni minuta da im dokazujem da vredim da budem deo njih bar povremeno . Ne želim sa njima da kontaktiram . Mislim da svome ocu neću otići ni na sahranu . Ni toliko nije zaslužio.

Ne zaboravite da su ovo ljudi koje svakodnevno srećete i ni po čemu ne možete videti njihove rane . Ranjenost u psihološkom smislu nije očigledna golim okom. To su npr. vrsni lekari koji vas leče, profesori koji vas uče, pekarka koja vam nasmejana svako jutro prodaje vruće pecivo za doručak ili su to deca iz vaše zgrade sa trećeg sprata ali i mnogi drugi. Sasvim normalni i obični ljudi.

Ovakav tretman zanemarivanja i odbacivanja u detinjstvu dovodio bi kod adolescenata i odraslih do raznih problema u osećajnom životu i ponašanju kao što su : nepoverenje u ljude, manjak samopouzdanja, osećaj pogrešnosti i defektnosti sebe samih , strahovi od vezivanja, odgurivanje ljudi od sebe kako bi izbegli vezivanje, osećaj nesigurnosti u intimnim odnosima i prijateljstvima, bivanje u suovisničim vezama, preterani zahtevi za uveravanjem od partnera da su voljeni, skakanje iz jedne veze u drugu i mnogih drugih problema poput depresivnosti i anksioznosti.

Niti jedno dete ne zaslužuje da bude uskraćeno za roditeljski poziv, dolazak na vreme, brigu, negu , upoznavanje i boravljenje sa vama pa i sa vašim novi partnerima i novom decom .

Oko dve hiljade psihoterapijakih seansi kasnije usuđujem se da ovakvim roditeljima kažem sledeće: Odakle vam pravo da kada se dete rodi i dalje mislite da se u životu toliko radi o vama? Odakle vam pravo da mislite da se i dalje radi o vama, vašem ljubavnom životu i vašim sebičnim potrebama ? Ne radi se više je..no o vama nego se radi o detetovim potrebama . Niti jedno dete ne zaslužuje da bude uskraćeno za: roditeljski poziv, dolazak na vreme, brigu, negu, upoznavanje i boravljenje sa vama pa i sa vašim novi partnerima i novom decom . Odakle vam pravo da decu delite na onu “prvog i drugog reda?” Deca su bića prvog reda čak i u odnosu na sebične vas. Svaki milimetar njihovog postojanja bi trebalo da je postojanje prvog reda ma koliko dece imate. A vi, vi ćete i dalje ići u crkvu nedeljom kao da niste načinili niti jedan jedini greh . Bestidno.

Niti jedno dete ovoga sveta nije zaslužilo da doživi odbacivanje i uskraćenost nakon razvoda roditelja .

Niti jedno dete ovoga sveta nije zaslužilo da doživi odbacivanje i uskraćenost nakon razvoda roditelja i greška nije u detetu iako dete često raste u odraslog koji sebi pripisuje nekakvu pogrešnost da bi sebi pokušalo da objasni zašto je neprihvaćeno od strane svog roditelja nakon razvoda. Dragi moji zanemareni ili u detinjstvu odbacivani odrasli grška nije u vama. Vaš zanemarujući roditelj je vrlo verovatno patio od : nedostatka saosećanja, nezrelosti ličnosti, egocentrizma , neodgovornosti , nedostatka samopreispitivanja , nedostatka savesti , od narcisoidnosti ili psihopatije.Zapravo patio je od raznih devijantnosti sopstvene ličnosti koji su ga učinili nezrelim i nekapacitetnim roditeljem. Vi ste: negu , pažnju , ljubav i prisutnost zaslužili samim svojim rođenjem i to vam potpisujem. Ne postoji nikakva potreba da budete bolji ili kvalitetniji od ostale dece da biste tako nešto zaslužili. Pre će istina biti da vaš roditelj nije zaslužio vas iako je imao sreće da ste mu dati kao dar koji nije umeo da ceni. Takvi kao dar i visoko dignute glave moramo dalje časno postojati i ja kao vaš psihoterapeut (ili neki drugi srodnik) ću dalje sa vama i časno na vašoj strani -stajati i govoriti javno. A oni -roditelji iz pakla će i dalje ići u crkvu nedeljom kao da nisu načinili niti jedan jedini greh . Bestidno.

Više tekstova možete čitati ovde :http://psihoterapijasindjic.com/2022/01/03/psihopatija-ples-izmedu-sarma-i-neprilagodenosti/, http://psihoterapijasindjic.com/2022/02/11/tvoj-narcisoidni-otac-koji-nikad-nije-u-psihoterapiji-ali-zato-ti-jesi/, http://psihoterapijasindjic.com/2022/10/30/o-napustanju-i-napustenosti/, http://psihoterapijasindjic.com/2021/07/31/narcisoidnost-majke-kao-poremecaj-roditeljstva/.

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić, nacionalno i evropski sertifikovan porodični psihoterapeut i sertifikovan EMDR psihoterapeut.
Tel/viber : +381612588274
Leave a comment

ODRASLA DECA NARCISOIDNIH RODITELJA U PSIHOTERAPIJI

Majka. Pojam za koji se društveno i istorijski vezuje: toplina, briga, požrtvovanost i slično tome. Otac. Pojam za koji se društveno i istorijski vezuje uglavnom :sigurnost, autoritet ili neki drugi atribut. Pojam majke i oca često je bogolik za društvo koliko i za malo dete . Dete u roditelje gleda kao u bogolika stvorenja . Da nisam psihoterapeut verovala bih u ove mitove takođe dok me smrt od njih ne rastavi. Umrla bih verovatno u zabludi kako je ogromna većina majki i očeva dovoljno dobra za svoju decu. Posebno je mit o majkama snažan. Evo da raskrinkam samo jedan od tih mitova i da predstavim koliko je ovaj mit o divnoj majci jak za početak.

S.N Ćerka narcisoidne majke sa problemima :samopoštovanja, samopouzdanja, pokušajem suicida iza sebe , paničnim napadima i anksioznošću bila je moj klijent oko godinu dana. -Ocu sam se žalila na to da me majka kinji , da me noću budi kako bismo nastavile svađu od tog dana, da mi često govori da sam nesposobna i da nisam ni za šta. Otac nije reagovao osim time što bi mi govorio da je ona majka . On je često odsustvovao od kuće redeći i naprosto verovao je da je majci svoje dece prepustio vaspitnu ulogu kao što to muškarci rade .Verovao je da sve što ona radi, da to valjda tako treba jer je majka i da druge žene isto to rade sa svojom decom. Rekla je. -Verujem da je tvoj otac bio pasivan jer je pre svega smatrao da je majka jedna sveta figura, jedino kapacitetna da gaji potomstvo i da je sve što radi opravdano načinom na koji majke vaspitavaju decu ma kakav način to bio. Istina je ustvari da te nije zaštitio od psihičkog zlostavljanja jer je bio suviše slab da se suprotstavi mitu o majkama i njihovoj dobrobiti , a moguće je i da se plašio svoje supruge. Znaš, mnogi muškarci se plaše svojih žena . Takođe očevima je suviše teško da poveruju da neke majke jednostavno jako loše utiču na decu i da je jedini izlaz da im se oni sami suprotstave i zaštite dete od te iste svete majke, odgovorih joj.

Kada je majka narcisoidna , najčešće u porodičnoj strukturi srećem model dominantne žene i pasivnog muškarca koji se uglavnom brani ćutanjem i ne čineći ništa da ovakvu porodičnu dinamiku prekine pa ni da bi zaštitio decu od ovakvog odrastanja .

Kada je majka narcisoidna , najčešće u porodičnoj strukturi srećem model dominantne žene i pasivnog muškarca koji se uglavnom brani ćutanjem i ne čineći ništa da ovakvu porodičnu dinamiku prekine pa ni da bi zaštitio decu od ovakvog odrastanja . Narcistične majke: kinje , kontrolišu , maltretiraju svoju malu ali i odraslu decu . To isto rade i muževima. Ovakve majke se ne menjaju nego starošću bivaju još gore izražene njihove crte: sebičnosti, neempatičnosti, kritizerstva , manipulativnosti, kontrole ….To za malu i odraslu decu narcisoidnih majki znači da postoje ljudska bića koja nikada neće upoznati: podršku, ljubav, negu i toplinu majčinstva. Narcisoidni očevi nisu ništa bolji . Preautoritativni, kritikujući , despotski nastrojeni , ugnjetavači samopoštovanja i samopouzdanja svojih potomaka. U porodičnoj strukturi gde je otac narcisoidan srećem najčešće despotski nastrojenog muškarca i ženu koja se ne suprotstavlja nego uglavnom jeste i sama žrtva njegove despotske vladavine i kinjenu , kritikovanu te psihičkom nasilju izloženu decu. Problem je kao što vidite da ovu decu niko ne štiti od posledica koje će ovakvo odrastanje na njih imati jer drugi roditelj biva najčešće veoma nekompetentan da se suprotstavi , zauzme za sebe i zaštiti potomstvo.

U porodičnoj strukturi gde je otac narcisoidan srećem najčešće despotski nastrojenog muškarca i ženu koja se ne suprotstavlja nego uglavnom jeste i sama žrtva njegove despotske vladavine i kinjenu , kritikovanu te psihičkom nasilju izloženu decu.

Deca narcisoidnih roditelja koja kao odrasli dolaze na psihoterapiju su često veoma uspešni ljudi : inteligentni , akademski ostvareni , rečiti i jako kvalitetni ali…ovde postoji jedan ogroman problem. Oni u to ne veruju nego smatraju jako često da su : nekompetentni, defektni, glupi , nevoljivi jer je njihov mali sistem uma i tela kroz odrastanje prolazio kroz: kritiku , neprihvatanje, kroz “nisi dovoljno dobar ” , kroz ” tvoje potrebe nisu važne ” . Ako mene neko pita da se izrazim iskreno taj mali sistem je prošao kroz pakao vaspitanja ,a često i drila . Ovi sada već odrasli ljudi po prvi put u psihoterapiji shvataju i ko su i šta su . Po prvi put shvataju koliko je psihoterapeut zapanjen njihovim postignućima i njihovim osobinama ličnosti . Po prvi put čuju da je neko na njih ponosan. Po prvi put bivaju u psihoterapiji suočeni sa činjenicom da bi trebali da poveruju u to da vrede. Jako im teško polazi za rukom da poveruju u te svoje kvalitete, a kada uspeju-onda su izlečeni.

Teško je kada ti roditelj pruža svoju trnjivu ruku nege i podrške, a ti je prihvataš jer veruješ da je tako najbolje i da drugačije i ne postoji . Istovremeno bivaš i negovan i posečen o to trnje negujuće ruke bogolikog roditelja , a da nisi toga ni svestan. Onda kao odrasli često bivaš anksiozan ili patiš od paničnih napada jer je tvoj mali sistem uma i tela prošao kroz čestu :viku , dreku , grdnju , strah i onda si često bio još kao mali izložen hormonima i neurotransmiterima zaduženim da proizvedu stanje alarma i stresa. Na kraju se baždariš kao neko ko je i kao odrasli često reaktivan, alarmiran, često anksiozan jer tako si se formirao . Tvoj organizam se tako podesio i set-upovao jer nije bilo dovoljno: mira, pohvale, zagrljaja , podstreka . Nije bilo dovoljno roditeljskog: ” ponosan sam ” , roditeljskog ” volim te ” , a kod nekoga toga nije bilo bilo nikada. Na kraju još patiš od neadekvatnih stilova vezivanja pa ili preterano strepiš u odraslom dobu da će te neko ko te voli napustiti ili uopšte i ne smeš da se vežeš jer čak i ne znaš šta bi radio sa tom ljubavlju koju ti neko nudi. Ne znaš ni da je primiš niti šta se sa tim radi . Onda ti budeš kod mene na psihoterapijskom kauču umesto tvoje majke ili oca. Moje je da umesto tebe razbijam mit o tome da je baš većina majki i očeva dovoljno dobra jer ti i kao odraslo dete narcisoidnog roditelja , stidiš se da kažeš šta si proživeo plašeći se da će te drugi zbog toga odbaciti, plašeći se da će to narušiti tvoj ugled , plašeći se da ti niko neće verovati. Više o narcisoidnosti roditelja možete čitati ovde:http://psihoterapijasindjic.com/2022/02/11/tvoj-narcisoidni-otac-koji-nikad-nije-u-psihoterapiji-ali-zato-ti-jesi/, i ovde: http://psihoterapijasindjic.com/2021/07/31/narcisoidnost-majke-kao-poremecaj-roditeljstva/.

Posvećeno odrasloj deci narcisoidnih roditelja…

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić, nacionalno i evropski sertifikovan psihoterapeut i EMDR psihoterapeut.
Tel/viber : +381612588274
Leave a comment

TRAUMATSKO VEZIVANJE I PSIHOTERAPIJA

Traumatsko vezivanje je psihološki odgovor na zlostavljanje . On podrazumeva da zlostavljana osoba razvije nezdravu vezu prema svom sopstvenom zlostavljaču.

Sećam je se jako dobro . Kao juče da je bilo . Sećam se i njenih suza u kojima je na svakoj psihoterapijskoj seansi grcala . Pola godine, bez preskoka, svaki put. Ni antidepresivi nisu odagnavali tugu. Sećam se i kako je ponekada teško disala zbog anksioznosti. Jer anksioznost je takva, čini da ponekada ne možete da udahnete dobro. Sećam se i kako bi ponekad dobila panični napad i bez obzira na to što je bila na terapiji anksioliticima pa smo primenjivali metode telesne psihoterapije i vežbale disanje dok se ne smiri. Sećam se tih nežnih očiju, ljupkog pogleda željnog razumevanja i podrške, dobronamerne duše i tog vapaja za pomoć. Volela ga je iako on to nije zaslužio. Volela ga je iako ju je nazivao raznim pogrdnim imenima skoro svakoga dana. Volela ga je iako mu je bila za sve kriva i nedovoljno dobra. Volela ga je iako ju je varao i ponižavao godinama. Ponekad bi ipak prema njoj bio izrazito dobar i nežan danima i to ju je čvrsto držalo u ovom odnosu čije sam lance snažno želela da pokidam. Golim rukama. Ponekad bi me pitala : “Ivana, da li sam ja luda jer ga volim iako me ti osnažuješ da ga ostavim ? Ivana, da li sam luda što mi teško ide da ga napustim i pored ovoga što mi on radi ? Ukoliko si dobar psihoterapeut ti ćeš mi reći da sam luda i nećeš me štedeti.” Večiti prekorivi i prezrivi ljubopitljivi pogledi koji se pitaju samo jedno – zašto ga pobogu ne ostavi, bili su svuda u njenom okruženju što je samo pojačavalo već preovladavajući osećaj krivice i anksiozne osećaje gušenja svakog jutra. Evo, daću im odgovor na to pitanje zašto ga nije ostavila, barem ne tako brzo kako društvo očekuje.

Osoba koja doživljava zlostavljanje može razviti saosećanje, naklonost, simpatiju, osećanje zaljubljenosti ili ljubavi prema nasilnoj osobi.

Traumatsko vezivanje je psihološki odgovor na zlostavljanje . On podrazumeva da zlostavljana osoba razvije nezdravu vezu prema svom sopstvenom zlostavljaču. Osoba koja doživljava zlostavljanje može razviti saosećanje, naklonost, simpatiju, osećanje zaljubljenosti ili ljubavi prema nasilnoj osobi. To postaje pojačano ponavljanim ciklusima zlostavljanja, nakon čega sledi osećanje kajanja, periodi ispunjeni romantikom i nečim što snažno podseća na ljubav i tako u krug. Ovakvo traumatsko vezivanje ne razvijaju svi koji su u nekoj vrsti nasilne ili toksične veze. Štokholmski sindrom je jedna vrsta traumatskog vezivanja mada se ovaj izraz koristi za žene koje su žrtve otmice, torture ili trgovine ljudima i razvijaju slična osećanja prema svom otmičaru i zlostavljaču . Međutim, slična dinamika može se pojaviti i u drugim nasilnim vezama. Traumatska vezivanja su rezultat zapravo nezdravog stila povezivanja koji je postojao u pojedinaca i pre nego što su stupili u nasilnu vezu sa nekim. Mi ljudi još kao bebe predodređeni smo da se vežemo za objekte nege, da bismo preživeli. Beba ne može preživeti bez nekoga ko je neguje i ljudsko biće je zavisno od drugih lica mnogo duže nego drugi sisari. Takođe i odrasli ljudi se vezuju za druge ljude koji im pružaju podršku ili utehu. Kada je neko ko je zlostavljač, istovremeno i izvor podrške i utehe, može se razviti traumatsko vezivanje. Zlostavljana osoba na primer, može se obratiti za utehu onoj osobi koja ju je povredila i ta osoba može pružiti utehu. Na primer, jutros ju je partner vređao i ošamario, ona je plakala, a on se zatim sažalio, izvinjavao se i ona je prihvatila utehu i pomirenje što joj je prijalo da bi zatim sve bilo u redu ….da bi se naravno nakon nekoliko dana ovaj ciklus ponovio…i može se ponavljati zauvek. Tako je i kod dece . Deca se oslanjaju na svog roditelja da bi zadovoljila emocionalne potrebe za ljubavlju i podrškom. Ukoliko je roditelj povremeno nasilan, dete povezuje ljubav sa zlostavljanjem. Verujući da je ova povezanost normalna, dete možda neće moći videti nasilnog roditelja kao “lošeg”. Dete sebe počinje kriviti za zlostavljanje verujući da je ono krivo ili loše jer je to jedini način da pokuša razumeti šta mu se dešava. To omogućava roditelju da nastavi biti “dobar ” i ” bogolik ” u detetovim očima, a sve to jača njihovu povezanost iako je to povezivanje nastalo kroz rano traumatsko iskustvo, čega dete nije svesno. Ne treba puno razmišljati pa da shvatimo da su deca koja su bila traumatski vezana za svoje roditelje u detinjstvu, sklonija da se kasnije nađu u traumatskim vezama sa partnerima u odraslom dobu….mada, ni to nije pravilo.

Traumatska vezivanja su rezultat zapravo nezdravog stila povezivanja koji je postojao u pojedinaca i pre nego što su stupili u nasilnu vezu sa nekim.

Zašto ljudi samo ne odu iz takvih veza ? Pitaju se ljubopitljivi pogledi , šapuću komšije iza leđa, ogovaraju kolege ili oni koji na bilo koji način znaju šta se dešava. Zbog toga što je ciklus nasilja specifičan . Vaš partner ili partnerka- vređa vas i šamara pa ga posle grize savest . Ili nju grize savest, svejedno mi je. Onda dolazi izvinjavanje, tešenje, kajanje pa i romantika . To se stalno ponavlja, a te romantične faze daju zlostavljanoj osobi nadu da će ipak dobiti zagrljaj, ljubav i negu . Zlostavljana osoba kao da veruje da je patnja neka cena koju mora platiti da bi dobila utehu, negu, dobrotu, poljubac…i tako u krug . Čak i kad se osnaži da ode, u psihoterapiji na primer, zlostavljana osoba može imati i dalje osećaj povezanosti sa zlostavljačem, osećaj privrženosti ili ljubavi prema zlostavljaču . Ovo je najčešći razlog zašto se ljudi vraćaju u toksične i nasilne veze nakon prekida veoma često.

Deca koja su bila traumatski vezana za svoje roditelje u detinjstvu, sklonija su da se kasnije nađu u traumatskim vezama sa partnerima u odraslom dobu.

Sećam je se jako dobro. Kao juče da je bilo. Sećam se i njenih suza u kojima je na svakoj psihoterapijskoj seansi grcala . Pola godine, bez preskoka, svaki put. Ni antidepresivi nisu odagnavali tugu . Sećam se i kako je ponekada teško disala zbog anksioznosti . Volela ga je iako on to nije zaslužio. Volela ga je iako ju je nazivao raznim pogrdnim imenima skoro svakoga dana. Sećam se i onih njenih fiks ideja da mu se vrati i naših metoda koje smo zvale ” ponovno osvešćivanje “. To bi bilo u momentima kada snažno želi da mu se vrati pa joj ja čitam moje psihoterapijske zapise sa njenih prvih deset seansi u kojima mi detaljno opisuje njegov životinjski tretman prema njoj. To bi je održavalo da istraje u odluci da mu se ne vrati. Sećam se i priče o njenoj majci koja bi je često tukla, vređala i nipodaštavala samo zato što je bila loše volje. Sutra , kada bi je prošla loša faza , grlila bi je i vodila na sladoled, a ona se radovala što je majka opet voli i što više nije kriva u majčinim očima. Majka je patila od graničnog poremećaja ličnosti i sa njom je odrastanje bilo pakleno.

Više o poremećajima ličnosti možete čitati ovde:http://psihoterapijasindjic.com/2022/01/19/granicna-organizacija-licnosti/ , ovde :http://psihoterapijasindjic.com/2022/01/03/psihopatija-ples-izmedu-sarma-i-neprilagodenosti/ ili ovde :http://psihoterapijasindjic.com/2021/09/07/narcisticki-ciklus-zlostavljanja/.

Juče me je posetila da bi se dogovorile oko objave teksta. Tad smo se prisetile koliko smo radile na tome da uvidimo koliko je zapravo verovala da su ljubav i nasilje nešto povezano još od detinjstva. Koliko je to uverenje samo pogrešno i koliko ga nedužno dete usvaja jer mora sebi da objasni zašto je danas tučeno i vređano, a sutra opet voljeno od roditelja. Voljeno nečim što samo podseća na ljubav. Danas je ona dobro. Nasmejana , istih onih ranjivih očiju punih čežnje za podrškom i prihvatanjem .Udata je za čoveka koji je zaista obožava i neguje . Imala je da vam poruči samo jedno i zamolila me da dodam u tekst . Da vas zamolim da hvalite i grlite svoju decu svakog dana podjednako jer mi ljudi smo osetljiva stvorenja i možemo se povezati kroz ljubav ali možemo se povezati i kroz traumu. Ovo povezivanje kroz traumu u odraslom dobu , možemo podosta sprečiti time kakvi smo roditelji svojoj deci .

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić
Dipl.Defektolog ,nacionalno i evropski sertifikovan psihoterapeut.
Tel : 061/ 258- 82-74
Leave a comment

TVOJ NARCISOIDNI OTAC KOJI NIKAD NIJE U PSIHOTERAPIJI ALI ZATO TI JESI

Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu ,a da drugi ne valjaju. “Sindrom oca cara ” . Tako neki nazivaju ponašanje ovakvih očeva. Sve kao da je već rečeno u te tri reči . Istina je da većinom oni koji dolaze na psihoterapiju jesu supruge ili već odrasla deca svojih narcisoidnih roditelja ,a ne narcisoidne osobe lično . Najveće posledice života sa narcisoidnim roditeljima uglavnom snose najbliži u vidu : stalne strepnje , visoke anksioznosti sve do paničnih napada, osećaja nedovoljne vrednosti , oštećenog samopoštovanja i samopouzdanja , osećaja neke neodređene krivice. Krivica se ovde uglavnom svodi na duboko osećanje da sam kriv zato što nisam dovoljno dobar . Kako je samo lepo jedan klijent ovo osećanje opisao: ” Stalno u sebi samome strepim da ću biti razotkriven i raskrinkan . Kad bolje razmislim, Ivana , ja nemam za šta da budem razotkriven. ” Istina je da nam osećaj krivice treba kao osećanje jer ukazuje na to da imamo savest za razliku od psihopatije u kojoj savesi nema ili ona može postojati u rudimentima -nekakvim začecima , poput drveta koje je izraslo kao nešto zakržljalo, malo i nedovoljno u odnosu na ono što je za taj rod očekivano.

Više o psihopatiji možete pročitati ovde:http://psihoterapijasindjic.com/2022/01/03/psihopatija-ples-izmedu-sarma-i-neprilagodenosti/ .

Istina je da većinom oni koji dolaze na psihoterapiju nisu narcisoidne osobe lično nego to jesu supruge ili već odrasla deca svojih narcisoidnih roditelja .

Osećaj preterane krivice koja je nerealna nije dobro nositi u sebi samome jer u osnovi depresije jeste upravo preteran osećaj krivice ,onda kada mu tu nije mesto . Taj osećaj krivice , trebao bi da bude na pravom mestu u pravo vreme. Tada se može reći da nas savest opominje da ne činimo loše postupke ili da ispravimo grešku . Dobro je da budemo ljudi savesti. Međutim, kada je osećaj krivice preteran , na pogrešnom mestu i u pogrešno vreme tada se može reći da je osećaj krivice hipertrofisan . Deca narcističnih očeva kao i narcisoidnih majki osećaju se često gotovo uvek krivima za nešto . Zbog toga što su odrastali prečesto okrivljavani i gotovo nikad hvaljeni. Jeste li se ikada zapitali je li vaš otac narcisoidan? Mnogi se klijenti pitaju ima li njihov otac neki problem ili je ipak greška u njima samima ? To je uglavnom večita dilema dece narcisoidnih roditelja.

Više o narcisoidnim majkama možete čitati ovde: http://psihoterapijasindjic.com/2021/07/31/narcisoidnost-majke-kao-poremecaj-roditeljstva/

Deca narcističnih očeva kao i narcisoidnih majki osećaju se često gotovo uvek krivima za nešto .

Karakteristike za identifikaciju narcisoidnog oca koje vam mogu biti od pomoći u dilemi da li je vaš otac narcisoidan ili ne:

1.Tvoj otac je bio harizmatičan i popularan u društvu ? Otac narcisoid je jako dobar u veštini da ga drugi ljudi zavole . Kad kažem drugi ljudi , mislim na one van porodice . Narcisoidna osoba nije razvila adekvatan nivo ljudske empatije- sposobnosti suosećavanja u osećanja drugih ljudi . Ipak naučila je jako dobro oponašati ponašanja koja su vrednovana i koja upotrebljavaju na način da ih ljudi zavole. Narcisoidan otac je vrlo svestan kakav utisak na druge ostavlja. Budno pazi da se prikaže dobar u svemu ,a posebno u tome kako ima savršen život i savršenu porodicu. Uglavnom je to naravno “ispaljivanje ćoraka ” u javnosti jer samo oni koji žive unutar te porodice znaju koliko je stanje daleko od savršenog.

2. Tvoj otac je bio izrazito nepopustljiv. Narcisi osećaju potrebu da kontrolišu svoju okolinu i ljude u njoj. Za tatu narcisa to je jedini mogući način postojanja. Ukoliko ste rasli pored narcisoidnog oca , on je verovatno pokušavao kontrolisati : vaše aktivnosti , sa kim se družite , sa kim ste u romantičnoj vezi i kako se vaš partner ponaša ,šta ćete upisati od škole , vaš karijerni put pa čak i kako se oblačite i kakav imidž gradite. U detinjstvu je teško razlikovati normalnu roditeljsku brigu od žestoke kontrole ali žrtve narcisoidnih roditelja i kao odrasli ljudi ovo često jako teško razlikuju.

3.Tvoj otac je bio ljubomoran ili takmičarski nastrojen u odnosu na tebe?Veoma često su narcisoidni roditelji ljubomorni na svoju decu. Nije normalno da se roditelj oseća ugroženo od svoje dece nego upravo suprotno .Zdravo je biti ponosan na postignuća svog deteta. Narcisoidni otac može porediti svoja postignuća sa vašima u smislu stalnog ” nabijanja na nos da je bolji od vas”. Čak se može takmičiti sa sinom u tome ko je lepši i zgodniji .

4. Tvoj otac je voleo da manipuliše ljudima u smislu da je voleo da ljudi zavise od njega na bilo koji način ? Narcis voli da je potreban ljudima , posebno onima koji njemu lično nisu zauzvrat prekopotrebni jer tada oseća moć i kontrolu. Kako je moj klijent ovu stavku lepo opisao : ” kontrolisao je majku tako što ju je ubedio da su njene prijateljice sve same nemoralne žene i da ne želi da one ulaze u kuću niti da se ona sa njima druži. Izolovao ju je da bi bila sama i da bi zavisila emocionalno samo od njega . Imali smo tri stana u Srbiji , od toga jedan u Beogradu gde sam mogao da gradim sjajnu IT karijeru. Zamolio sam ga sa 24 godine da mi ustupi stan dok ne podignem kredit za sopstveni te da se preselim u Beograd gde mi se nudio sjajan posao za početak. On mi je govorio da je sve to on stvorio sa svojih deset prstiju i da idem u ono što sam stvorio sa svojih deset . Sve je radio da mi onemogući da se odselim i osamostalim ,a u kući je stalno svima nabacivao da smo ” pod njegovim krovom” gde vladaju njegova pravila. Osećao sam se bedno i nesposobno.

5.Tvoj otac nije bio preterano zainteresovan za tvoje potrebe ?Narcisoidni očevi obično nisu preterano zainteresovani za potrebe ili želje svoje dece. Fokusirani su na svoje potrebe. Jako će se truditi da u javnosti deluju kao savršeni tata , ali neće ispuniti prirodnu potrebu za ljubavlju, priznanjem , pohvalom , podrškom i osnaživanjem koju dete ima.

6. Tvom ocu je nedostajalo empatije ? Narcisima je teško, ako ne i nemoguće, razumeti ili brinuti o emocijama drugih ljudi. Ipak , traže da drugi brinu o njihovim osećanjima ili potrebama. Klijentkinja je to opisala na sjajan način : ” Ja i majka smo taj dan pale u krevet zbog gripa. Meni je bilo baš loše . Veruj mi Ivana da tri dana nije pitao da li nam nešto treba i kako smo. Osećala sam se kao nepostojeće biće . Kada je on bio bolestan , besneo bi ako napravimo i najmanji propust u brizi o njemu . ”

7. Tvoj otac je bio osetljiv na kritiku ? Čak i manje kritike će pogoditi narcisoidnog roditelja. Ponekad će se čak i nevini komentari shvatiti kao uvreda, čak i ako nisu bili zamišljeni kao takvi. Kada se suoči sa sopstvenom greškom, narcis će prebaciti krivicu na druge ljude, naljutiće se , postaće obramben i često jako besan , odmah će se fokusirati ​​na greške drugih ljudi, recimo na vaše greške ili će postati emocionalno nedostupan i povučen. Nije ni čudo što se deca narcističnih očeva kao i narcisoidnih majki osećaju gotovo uvek krivima za nešto .

8.Tvoj otac je izričito zahtevao da dobro izgledaš i da se pristojno ponašaš u prisustvu njegovih prijatelja ? Za narcisoidnog oca, njegova deca su statusni simbol koji ukazuje na njihov uspjeh i status u životu. Deca su kao neki trofeji . Kako je to klijent u psihoterapiji opisao : “Živeo sam uz stalno osećanje da ne smem nikako da osramotim ćaleta. Ponekad bi se osećao kao neki rasan konj , nateran u društvo i izložen za prikazivanje . Kada sam ipak počeo da se bunim i pravim neke mladalačke ispade , rizikovao sam svaki put njegov bes , agresiju ili osvetu . Od te sile pritiska da nešto ne pogrešim da ne bih osramotio ćaleta sam stradao . Nisam više to mogao da podnesem jer to nisam bio ja. Umesto mene ,tu je bio taj rasni konj koji mora da živi po pravilima uspeha da bi se aplaudiralo njegovom vlasniku (mislio je na oca). Onda sam iz protesta poneki put namerno bežao sa časa , došao kući kasno , ofarbao se u zeleno. Tad bi me danima nazivao luzerom, nitkovom ,brukom i sramotom. Nikada me nije pitao nešto u smislu-sine, šta se dešava sa tobom? Muči li te nešto pa se tako ponašaš? Bilo je bitno samo postignuće i slika koju ostavljam u javnosti. To kako se osećam , to je bilo neprepoznato i potpuno nebitno. ”

9.Tvoj otac je bio egocentričan ? Narcisoidni roditelji su fokusirani na svoju dobrobit koja uvek stoji na pijedestalu . Dobrobit oca , važnija je od dobrobiti svih drugih u porodici. Klijent u psihoterapiji opisuje :”Kada njemu nije bilo dobro ili po volji , celoj porodici nije bilo dobro. Tako smo funkcionisali, kao da svi igramo oko njega na prstima , trudeći se da on bude zadovoljan i zbrinut. Ustvari, svi osim njega bili smo žestoko zanemareni i večito uplašeni njegovih kritika ili izliva besa. ”

10. Tvoj otac je bio u javnosti jedna osoba , a privatno sasvim druga ?Živeći s narcisom, jasno uviđate da imaju dve vrlo različite osobnosti koje menjaju javno i privatno. Kao da oblače drugu ličnost kada su u javnosti ,a samo vi znate kako vam je teško u porodici sa njim . Klijent u psihoterapiji opisuje : ” Vikao bi na mene nazivajući me gubitnikom , a kada bi mu zazvonio telefon u sred tog okrivljavanja javio bi se i kao da je neko stisnuo prekidač u njemu. Bio bi najpristojniji i najuljudniji čovek ovoga sveta. Kada bi spustio slučalicu nastavljao bi sa besnim uvredama . Nije ni čudo što sam se plašio da rodbini kažem šta mi se dešava iako sam žudeo da mi neko pomogne. Zbog ove dve ličnosti u njemu samome , javnoj i privatnoj i ja i mama smo znali da bi nam teško ko poverovao kako ustvari živimo sa njim. Zato nikome to nismo ni pričali. Živeli smo u svojoj gorkoj tajni. ”

11.Tvoj otac je bio često odsutan ? Narcisoidni očevi su više zabrinuti za sebe nego za svoju decu pa su često odsutni. Kako to klijent opisuje : ” Kada bi se majka bunila zbog toga što je veoma malo kod kuće te da joj je teško da sama bude autoritet za nas troje dece u pubertetu on bi krivio nju ili nas za svoju odsutnost. Njoj bi govorio da je nesposobna da bude roditelj ,a nama da smo kreteni , nesposobni , neuračunljivi i slično . Govorio je da smo sami krivi ,svi komplet jer ne umemo da sami sebe organizujemo i da se ponašamo normalno kao on . Bili smo svi krivi i svi komplet nenormalni kao porodica, osim njega naravno. Kao da on nije bio deo nas uopšte. Ustvari , time je sebi kupovao izlaznu kartu kako bi mogao da provodi vreme van kuće u onome u čemu uživa, radio je šta je hteo , ne baveći se ni nama ni majkom. Nismo ga zanimali i to je jedina istina. ”

12.Tvoj otac je imao česte ispade besa? Narcisi mogu iznenada i žestoko preći iz stanja normalnosti u stanje dubokog besa bez posebne provokacije. Klijent opisuje :”On je bio neko ko ispaljuje iz oružja bes bez upozorenja. Iznenada. Zato sam nekako naučio da hodam kao po ljuskama jajeta, da ne bih probudio taj bes . To je porodica u kome svi hodamo kao po minskom polju da ne bismo izazvali njegov bes. Čak i tako pazeći , opet smo izazivali njegov bes. Kao da smo svi razvili neke nevidljive radare kojima smo ispipavali i oprezno pratili kako se on tog dana oseća .Ukoliko bi on bio dobro , bili bismo spokojni barem par sati. Znaš , odrastao sam u strepnji.”

Tvoj otac je imao česte ispade besa? Narcisi mogu iznenada i žestoko preći iz stanja normalnosti u stanje dubokog besa bez posebne provokacije.

S.M dolazio je dve godine na psihoterapiju. Prva rečenica koju je izgovorio bila je : “Ja sam težak luzer. Zbog toga sam postao jako lošeg raspoloženja. ” S.M nije bio luzer niti gubitnik kako je sam sebe doživljavao. Pre svega bio je : disciplinovan , radan , vredan , human , osećajan , obrazovan i na poštovanoj poslovnoj poziciji. To da je luzer , bio je narcisoidni očev glas koji bi mu negde iz podsvesnog , još od ranog detinjstva pa sve do odraslog doba prečesto govorio da je : nedovoljno dobar, kriv , loš , gubitnik i sve što možete zamisliti na tu temu. Roditelje u detinjstvu smatramo bogolikim i verujemo u ono što govore o nama. To što nam često govore se u nama ukoreni i postaje jedan važan deo našeg doživljaja sebe. U psihoterapiji obnovili smo njegovu sliku o sebi iz korena . Mislim da S.M danas ide uzdignute glave i ispravljenih leđa jer smo čak i to vežbali. Njegovo telo kada je došao , zauzimalo je položaj uglavnom pognute glave i pomalo pogurenih leđa. Telo je odslikavalo unutrašnje stanje , zauzimajući takođe položaj nesigurne osobe ili- luzera kako je on to nazivao. Jedino što bih ovom tekstu dodala je jedna molba. Roditelji , molim vas , nađite razloga da hvalite svoju decu jer je pohvala u detinjstvu koren samopoštovanja i slike o sebi.

Više o narcisoidnom poremećaju ličnosti možete čitati i ovde :http://psihoterapijasindjic.com/2021/10/22/ugadanje-narcisu/

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić
dipl.Defektolog ,nacionalno i evropski sertifikovan psihoterapeut.
Tel : 061/ 258- 82-74

										Leave a comment				

PRIČA O RANOJ TRAUMI

Postoje pitanja koja me ljudi često pitaju . Da li su deca koja rastu u disfunkcionalnoj porodici zdrave ličnosti u odraslom dobu ? Da li su deca odrasla bez roditelja zdrave ličnosti u odraslom dobu ? Istina je negde na pola puta. Ovo je priča o snazi čoveka . Mi terapeuti snagu zovemo rezilijentnost. Dakle , sve zavisi od toga koliko svojih snaga ili rezilijenci, mlado biće koje odrasta u neadekvatnim uslovima uspe da upre, iskoristi i upotrebi kako bi stasalo i kako bi se snašlo u životu. Nekada život, stavljajući nas u teške uslove zapravo nas stavi u situaciju da je jedino što nam preostaje- da probamo biti jaki. Pa kako ko prođe .

Zdrava porodica svakako da jeste najpodsticajne okruženje za rast i razvoj .

Zdrava porodica svakako da jeste najpodsticajne okruženje za rast i razvoj . Tako bar kažu knjige. Ipak , ne bih rekla da je zdravih porodica dominantan procenat. Čak iako vam na oko izgledaju idealno, mnoge porodice imaju strogo razvijen sistem čuvanja tajni i fasadu sreće za spoljni svet . Ono što je unutar sistema poznato je samo njima i često terapeutima. Takođe , istina je još apsurdnija. Poznajem mnoge ličnosti sa veoma problematičnim ponašanjem i problematičnim životima iz veoma zdravih porodica. Takođe, ne daje život svakome baš sve. Šta ako je neko bačen na ovaj svet i ostavljen ? Šta ako porodice uopšte i nema? Ovde dolazimo do priče o snagama ličnosti i to- aktiviranim još od ranog detinjstva. Jer tako je moralo. Nije bilo izbora. Bori se ili se slomi . Ne postoji tu između.

Postoje pitanja koja me ljudi često pitaju . “Da li su deca koja rastu u disfunkcionalnoj porodici zdrave ličnosti u odraslom dobu ? ” i ” Da li su deca odrasla bez roditelja zdrave ličnosti u odraslom dobu ? ” Istina je negde na pola puta.

Tijana je danas uspešna žena . Sa ovih prostora ali živi u Kanadi . Direktor velike firme, srećno udata i majka dvoje školske dece. Dolazila bi kad god je ovde da pričamo o njenom roditeljstvu. Bila je predivna i posvećena majka ali uplašena majka. Vraćale smo se često u njeno detinjsvo. Tu je ležalo poreklo tog straha od roditeljstva. ” Znaš, majka jednostavno nije bila sposobna da me othrani i zato me je ostavila u sirotištu. Otac je nepoznat ali baka mi je pričala kako u to vreme kada je majka bila trudna …kako je bilo sramota biti trudan sa nepoznatim muškarcem. Majka je ipak želela da zadrži trudnoću ali je niko nije podržao pa ni baka .Tako je majka bila primorana da me ostavi u jednoj ustanovi za usvajanje. ” Šta misliš , kako se majka osećala tada u vreme trudnoće boreći se sa takvim zahtevom da te rodi i ostavi ? Jesi li je pitala nekada ? ” Pitala sam. ” Bila je jako uplašena, prestravljena sve vreme jer termin za abortus je propustila namerno i shvatala je da ona nema gde sa mnom nakon porođaja. Bila je potpuno van sebe. Pričala mi je o tome. ” Objašnjava Tijana. ” Znaš Tijana kada je trudnica pod stresom i beba je pod stresom .Nema tu druge. Mama i beba dele isto telo. Kada je puno kortizola i drugih hormona stresa , oni u nekom procentu dolaze do bebe. Hajde da kažemo da pretpostavljam da je majka bila pod stresom ali i ti kao beba u njenom stomaku. Čega se sećaš iz svoje dečje dobi ? ” Dugo smo obrađivale razna sećanja od kojih su neka bila bleda . Čovek se perioda do druge- treće godine slabo ili uopšte ne seća i teško može reći da li je bio pod stresom , da li je strepeo , da li je bio istraumiran . Međutim ukoliko je dete doživljavalo čestu strepnju , neizvesnost , zanemarenost -doživljaj strepnje ostaje ipak zapamćen kao neodređeni ali strepeći doživljaj , negde pohranjen u mozgu sada već odraslog čoveka. Prvi ozbiljniji strah kod dece javlja se u periodu od 6. do 8. meseca i važan je za kasniji psihološki razvoj ličnosti. Oko druge godine, strah od separacije od figura koje o detetu brinu je na vrhuncu.  Hoću da kažem da je dete vrlo rano sposobno da doživi strahove.

Ukoliko je dete doživljavalo čestu strepnju , neizvesnost , zanemarenost -doživljaj strepnje ostaje ipak zapamćen kao neodređeni ali strepeći doživljaj , negde pohranjen u mozgu sada već odraslog čoveka.

” Sećam se da sam u toj ustanovi za decu bez roditelja često bila usamljena i tužna. Tamo negde oko četvrte , mogu da se setim da sam silno želela da se vaspitačica sa mnom igra. Ipak vaspitačica je bilo malo , a nas dece puno . Bile su one dobre ali nisam mogla da se povežem sa ni jednom preterano jer je svaki dan dolazila druga vaspitačica . Jesam Ivana, strepela sam . Sećam se. Strepela sam hoće li mama doći u posetu jer nije dolazila redovno. Strepela sam vrlo rano , nekako neobjašnjivo. Mislim da se taj strah može nazvati- šta će biti sa mnom? Da li će mama doći? Da li će me vaspitačice voleti ? Da li će me neko od starije dece zadirkivati jer to su često radili. Izrugivali bi mi se ako mama ne dođe u posetu . Strepela sam i oko 13-te kada su me uzeli hranitelji. Mislila sam da im smetam iako su bili divni . Nisam više strepela po završetku srednje škole. Raspustima u srednjoj sam radila. Otkrila sam još tada koliko volim da zaradim svoju kintu. Slagala sam neke gajbe, brala maline i svašta radila. Posle srednje krenula sam da radim odmah . Jedva sam čekala da imam svoj dinar . Svašta sam radila. Od konobarisanja , preprodaje garderobe do čuvanja neke stare bake . Radila sam po tri posla i plaćala kiriju za mali stančić. Živela sam skromno tada ali sam se borila . Majka se vremenom propila pa nisam kod nje htela da se vratim. Živi i danas sa nekim alkoholičarem zajedno . Tako sam vremenom stigla u Kanadu , jako mlada da bih čuvala stare osobe. Naporan je to bio posao ali sam se istovremeno doškolovala i evo danas rukovodim sa 5000 ljudi . Sve sam ja to postigla ali strepim da nisam dovoljno dobar roditelj. Muž me hvali . Kaže da sam sjajna majka ali taj osećaj u meni da ja nisam dovoljno dobar roditelj me izjeda i nekad ne mogu da spavam. Taj strah, ta strepnja, pojavila se kada sam se porodila prvi put .Ustvari kad sam držala svoje prvo dete . Nije me napustio do danas .” Sećala se Tijana.

Povezane životne situacije mogu biti okidač za neka davna osećanja , pohranjena u nama dok smo još bili sitna i nemoćna deca .

“Tijana, mislim da si ponovo počela strepeti kad si postala majka jer je to bio okidač za tvoju ranu dečju traumu . U smislu -plašim se i strepim da ću oštetiti svoju bebu kao što je mene moja majka . Plašim se da će me život na neki način onemogućiti da brinem za bebu i da neću moći izneti roditeljstvo . Plašim se roditeljsva jer ja nisam imala od koga ni da naučim kako biti roditelj . Mogla sam da naučim kako ne biti roditelj . Uostalom, plašim se jer sad razumem koliko je neadekvatno ostaviti ovako malo, bespomoćno stvorenje u nekoj ustanovi. Možda se sada i sećam koliko sam strepela kao beba, kao dete ….Šta misliš , pripada li ti to što govorim ?” Pitala sam. Tijana briznu u plač. “Pripada mi sve od toga što si rekla, samo ne umem to da objasnim tako kao ti .Bila sam baš to dete koje stalno strepi .Baš tako kako si me opisala i moja me je beba zapravo bila podsetila na sebe samu i ja sebe na svoju majku jer za drugu i ne znam . Kao da ne želim da se moja prošlost ponovi. ” Pričala je Tijana kroz suze.

Mnoga deca su odrasla bez roditelja ili uz nefunkcionalne roditelje . To nikako ne znači da neće izrasti u čestite, uspešne , dobre i hrabre ljude . Sve zavisi koliko je dete uoptrebilo svojih snaga i kapaciteta da bi se izborilo za svoje mesto pod suncem.

“Verujem. Čudno je koliko povezane životne situacije mogu biti okidač za neka daaavna osećanja , pohranjena u nama dok smo još bili sitni i nemoćni . Ipak , nema potrebe da strepiš . Da li vidiš koliki si ti borac? Da li razumeš koliko si snaga iz petnih žila pokretala da bi danas bila tu gde jesi ? Da li shvataš da si opstala na putevima na kojima ne bi istrajali ni mnogi ljudi koji su živeli uz oca i majku ? Da li razumeš da si sposobnost za negu i brigu o nemoćnima naučila brinući za starije ljude . To su neke veštine posredno povezane sa materinstvom .Posredno si učila da budeš negovatelj nemoćnima kroz te poslove. Rekla bih da je to bila kao neka nadkompenzacija za to što ti nedostaju iskustva majke koja brine o tebi . Nedostaju u sećanjima kao izvor učenja o tome – kakav bi roditelj trebao bar okvirno da bude . Takođe imaš sećanja o tome kako vaspitačice brinu o deci bez roditelja. To takođe upotrebljavaš , brinući o svojoj deci . Nisi ti uopšte neuka u smislu nege nemoćnih pa i nege sopstvene dece i zato nemoj strepeti.” Tijana obrisa suze. Pogleda me odvažno pa reče : “Nisam imala izbora Ivana . Mogla sam da se propijem , da počnem da lutam i da kradem. Veruj mi to mi nije bilo ni na kraj pameti . Gledala sam kao mlada često filmove o nekim junacima i onda….želela sam da ličim na njih . Sanjala sam često svoju kuću umesto sirotišta , umesto hranitelja . Radila sam govoreći sebi da ću i ja imati svoje gnezdo jednom. Moj čitav život vođen je željom o svojoj kući i porodici . Često sam imala žuljeve na rukama i vrtelo mi se u glavi od ranog ustajanja i teških poslova ali nisam odustala. Sve to što sam želela danas imam .” Pričala je odvažno .”Znam i ja sam na tebe ponosna. Nema potrebe da strepiš više. Sve opasnosti su prošle . Strepeća situacija za tebe kao malu bebu u sirotištu – u smislu strepnje da majka neće doći , svaka strepeća situacija za malu Tijanu i za Tijanu kao devojku je prošla . Sada si na bezbednom i deca su ti na bezbednom. Tvoja deca su u rukama majke borca i smatram da ćeš im biti dobar primer kroz život . Opusti se, diši malo i oseti da je prošlo .” Tijana se udobno zavalila na moj psihoterapijski kauč i osmeh joj se pojavio na licu . Primetih da je vrlo opuštena, možda po prvi put. ” Prošlo je Ivana. Prvi put mogu da kažem -hvala bogu da je sve to prošlo . Ne strepim više. Hvala ti ” . Dogovorismo se za sledeći susret . Ja i to dete borac pred kojim sam samo mogla da se duboko naklonim jer ne – nisam ni upola hrabra niti vešta kao to divno biće ispred mene. Mnoga deca su odrasla bez roditelja ili uz nefunkcionalne roditelje . To nikako ne znači da neće izrasti u čestite, uspešne , dobre i hrabre ljude . Sve zavisi koliko je dete uoptrebilo svojih snaga i kapaciteta da bi se izborilo za svoje mesto pod suncem. Neko je povukao toliko snage iz petnih žila da je pretekao i decu koja su rasla uz harmonične roditelje . Jer ne da život svakome sve i ponekad je jedini izbor viđen kao – bori se ili se slomi . Ne postoji tu između.

Više o poremećajima roditeljstva možete čitati ovde : http://psihoterapijasindjic.com/2021/07/31/narcisoidnost-majke-kao-poremecaj-roditeljstva/

Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić
dipl.Defektolog ,nacionalno i evropski sertifikovan psihoterapeut.
Tel : 061/ 258- 82-74
Leave a comment

NARCISOIDNOST MAJKE KAO POREMEĆAJ RODITELJSTVA

Kada se dete rodi ,očekujemo da će majka adekvatno brinuti o detetu u skladu sa svojim roditeljskim kapacitetom koji u tom momentu počinje da se razvija. Kada se dete rodi , rađa se i roditelj.

Kada se dete rodi ,očekujemo da će majka adekvatno brinuti o detetu u skladu sa svojim roditeljskim kapacitetom koji u tom momentu počinje da se razvija. Kada se dete rodi , rađa se i roditelj. Međutim , da li je to baš uvek tako ? Da li sve majke postaju barem relativno dobre majke ? Pojam majke je nešto za šta se vezuje: toplina , briga , požrtvovanost , odricanje , bezuslovna ljubav. U našem društvu , pojam majke je skoro pa univerzalno dobar. Nešto poput mita . Istina je , veliki broj majki je dobar ili bar dovoljno dobar .Znate , kada uzmete u obzir da žena nije samo majka nego i ljudsko biće koje je ponekad vedro i raspoloženo ,a ponekad umorno , tužno , nervozno i u borbi sa ličnim brigama onda je jasno da se savršena majka ne može biti svakoga dana . Zato je dovoljno da budete barem dovoljno dobra majka .Odbacite grižu savesti ako ste neki dan viknule na decu usled premora, ukoliko niste baš na najadekvatniji način odgovorili na baš svaku dečju potrebu jer ste bile tužne .Odbacite grižnju savesti ukoliko juče niste odveli dete u park jer niste imale snage .Setite se da veći deo vremena ipak jeste posvećene detetu i tu grižu savesti i krivicu ostavite za onda kada ste stvarno krive. Kada smo krive? Onda kada drugima činimo veliko zlo , kada nedužne povređujemo , kada činimo krivična dela pa nas sudovi za to pravično osude . Dakle niste krive ako u svakom momentu niste savršena majka. Većina nas je dovoljno dobra majka. Međutim postoje veoma okrutne majke. Majke za koje potrebe deteta predstavljaju nešto uznemiravajuće , nešto što ih ometa . Majke koje nedovoljno vole svoju decu ili ih uopšte i ne vole. Postoje majke sa kojima je odrastati pravi pakao. To su majke koje pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti (ili od nekih drugih poremećaja ličnosti ili ponašanja kojima se danas neću baviti). Da apsurd bude veći one se ne osećaju krivima za tako nešto . Da, dobro ste pročitali . Ne osećaju se krivima ni najmanje. Narcis nikada ili retko oseća krivicu .Tako je i narcisoidna majka ne oseća ili oseća jako retko za sve ono loše što čini svom detetu kroz odrastanje.

Postoje veoma okrutne majke. Majke za koje potrebe deteta predstavljaju nešto uznemiravajuće , nešto što ih ometa . Majke koje nedovoljno vole svoju decu ili ih uopšte i ne vole .Postoje majke sa kojima je odrastati pravi pakao . To su majke koje pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti (ili od nekih drugih poremećaja ličnosti ili ponašanja. )

Imala sam mnogo klijenata koji su dolazili kao već odrasli ljudi . Odrastali su sa narcisoidnim majkama .Ono što su u sebi nosili je uglavnom jedan veliki osećaj nedovoljnosti , nesposobnosti , krivice .Osećaj da nisu za ništa dovoljno dobri. Osećaj da su krivi što su uopšte rođeni. Osećaj da su jednostavno nedovoljno dobri .To svakako nije bilo istina ali za njih je to bila jedina istina jer je to bilo od malih nogu usađivano u njihovu sliku o sebi . Naravno da , kada vam majka od malena govori ili ponašanjem pokazuje da ste joj teret , da ste glupi , ludi , nesposobni i……spisak je dug , nema vam druge nego da od bogolikog roditelja (kako ih mala deca doživljavaju), prihvatate ove činjenice o sebi.Tek u adolescenciji postajete sposobni da preispitujete ova shvatanja o sebi i najčešće ljudi nakon ovakvog odrastanja nisu uvek u stanju da odgovore sebi na pitanje : –Da li ja ipak vredim ili je mama bila u pravu? Ostaju zbunjeni u toj nedoumici “valjam li ili ne “ i u odraslom dobu .U psihoterapijskom procesu sa njima uglavnom radim na tome da uvide svoje dobre osobine , da zavole sebe ponovo, da oni nisu loši ljudi nego je majčino roditeljstvo bilo loše . Izgrađujemo korak po korak, nikad dovoljno izgrađeno samopoštovanje i samopouzdanje.

Odrasla deca narcisoidnih majki ostaju zaglavljeni u nedoumici “da li ja ipak vredim ili je mama bila u pravu? “Ostaju zbunjeni u toj nedoumici “valjam li ili ne “ i u odraslom dobu .

Daću samo jedan primer odrastanja sa majom narcisom. S.B je dala pristanak da objavim njenu priču. Ovo je njena priča :

Sećam se svog detinjstva jasnije od neke četvrte godine. Znam da je mama bila nervozna u većini slučajeva kada bih joj nešto tražila.Na primer kada bih je pitala kada će mi kupiti one lepe, crvene jabuke odgovorila bi mi sa :-Nikad, a možda ni tad. Znate, ja sam je volela ali sam primećivala da su joj moje potrebe napor. Da sam joj ja napor jer pretežno želi da se bavi sobom. Kada bi morala da radi sa mnom domaće zadatke, osetila sam koliko je besna što mora da mi pomaže da učim da čitam i pišem.Ukoliko bih je dozivala kada imam temperaturu ona bi mi govorila da sam folirant. Nisam se folirala nego je njoj bilo teško što mora da me neguje ili vodi po lekarima. Pred gostima, često bi me kao malu udarila preko usta ako govorim jer sam ometala njeno druženje sa tim gostima.To se dešavalo i kada ručamo sa gostima pa sam razvila, kako vi Ivana kažete, fobiju od jedenja pred drugima i strah od javnog nastupa. Hvala vam što ste mi to osvestili . Uglavnom, od malena osetila sam da nešto nije u redu, da ja treba da smanjim ili ugušim svoje potrebe za negom i brigom ali ja sam mislila da tako treba i da su mame takve. Osetila sam se krivom jer imam potrebe i jer postojim. Onda, kako sam ulazila u pubertet jako me je kontrolisala. Prisluškivala je moje razgovore sa prijateljicama ispred vrata moje sobe iako ja nisam vodila nikakav neprimeren razgovor. Mrzela je svaku moju prijateljicu, a ja sam se trudila da steknem društvo.Ukoliko bih i pozvala drugarice u kuću ona bi im govorila jako ružne reči tako da su odustajale od toga da uopšte dolaze kod mene. Niko nije smeo da dolazi osim njenih prijatelja . Dakle, izolovala me je od drugih, a ja ni tad toga nisam bila svesna. Ogovarala me je po komšiluku kao da sam poslednji ološ, a sebe je uvek u javnosti predstavljala kao predivnu mamu.Recimo u školi ili pred familijom, pred njenim i očevim prijateljima. Zbog toga, kada bih pokušala nekom od rodbine i da se požalim oni mi nisu verovali jer je mama imala tu fasadu za spoljni svet. Fasadu brižne majke. Ukoliko bi mi neko i poverovao, ne bi smeo ništa da uradi jer ipak ona je majka i to se poštuje. Redovno bi mi govorila da nisam za ništa, da sam ružna, nesposobna, teška i loša. Kada sam počela da imam momke, negde oko sedamnaeste govorila bi mi da sam kurva. Kurvom me je nazivala i kada izađem u studentskim danima pa dođem kasno .Kao što ste mi vi,Ivana pomogli da razumem, ja sam bila jedna od najboljih studenata. Čak sam i radila povremeno za vreme fakulteta, završila sam ga na vreme, zaposlila se i upisala magistraturu . Dakle, zaslužila sam podršku da izađem za vreme studija i do kasno jer sam ispunjavala sve studentske obaveze ,davala ispite na vreme. Nisam ja ološ niti prostitutka kako je ona ipak govorila .Zbog nje, dva puta sam pokušala suicid. Prvi put jer me je danima ignorisala,a ako bih je nešto pitala vređala bi me konstantno na najgori način.Ustvari ona je tad imala probleme u braku sa tatom i smetalo joj je opet moje prisustvo, moje bilo koje pitanje jer je ona imala svoje potrebe i probleme koji su se vrednovali,a moje potrebe su morale da budu ućutkane. Nije ona reagovala ni kad sam popila tu šaku tableta za smirenje, ne bih li ubila tu bol u sebi. Bol je mogla da umre samo ukoliko nestanem i ja.Tako sam ja to osećala .Vi ,Ivana kažete da sam podsvesno želela i da joj udovoljim. Da nestanem da joj ne bih smetala . Da joj udovoljim-da nestanem, da ne bih imala potrebe kao što mi je ona ponašenjem i zapovedila -da moje potrebe nisu važne i da ne treba da postojim. Tad kada sam popila te tablete nju je bilo strah da prijavi to nekome. Sećam se kroz maglu toga jer sam bila opijena. Sad razumem da ako bi to prijavila onda bih ja nekome ispričala zašto sam to uradila i ona bi bila u problemu . Njene potrebe i ugled su tada bili važniji od mog života. Zatvorila je vrata sobe, donosila mi vodu povremeno pa ako preživim,preživela sam. Danas, na vašem psihoterapijskom kauču , razumem da je dobro što sam preživela i da ja vredim . Moj život vredi.Ja sam ipak vredna i dobra osoba. Ona je danas stara .Ima 70 godina. Ništa se nije promenilo. Još uvek je sebična, egoicentrična, nema empatije i brine samo o sebi. Čak što je starija sve je više ljuta, više vređa i misli samo o tome kako da što duže živi. Nikad, za mojih 43 godine nije pokazala trunku kajanja niti uvida u svoje ponašanje.Razumem, nisam ni ja sjajna ali nisam ni najgora osoba na svetu. Ne pomaže mi oko moje dece . Ni prema njima ne pokazuje saosećanje nego ih kritikuje i grdi.Ja od nje više ništa ni ne očekujem. Naučili ste me Ivana, da ne treba da očekujem od nje baš ništa jer skoro ništa od ljudskosti nije u stanju ni da daje. Od kada ne očekujem, osećam se lakše.

Narcisoidne majke se sa starošću ne menjaju , najčešće zbog toga što ne smatraju da imaju bilo kakav problem u svom roditeljstvu. .Postaju sa godinama još gore prema svojoj deci jer u umu narcisa , drugi su loši , a on je dobar i tačka. Drugačija postavka u umu narcisa ne postoji.

Iz priče ove divne žene videli smo nekoliko bitnih stavki u ponašanju narcisoidne majke :

-Ne prepoznaju dovoljno dobro dečije potrebe za : bliskošću, negom, pažnjom, podrškom. Kada i prepoznaju da dete nešto treba to doživljavaju kao obavezu koja preti njihovim potrebama. Zbog toga su im sopstvena deca često teret , a majka narcis često nervozna i ljuta na dete jer nije spremna da odgovara na dečje potrebe . Potrebe narcisa su uvek važnije od tuđih potreba pa i od potreba deteta.

-Kritikuju svoju decu jer u njihovim očima niko nije dovoljno dobar osim njih samih .To važi za sve osobe u spoljnom svetu pa tako i za rođeno dete.

-Nemaju dovoljno empatije niti saosećanja za nikoga pa tako ni za svoju decu.

-Kontrolišu ponašanje svoje dece jer su deca za narcisoidnu mamu poput nekih objekata koji su ,ništa drugo nego produžetak njih samih . Narcisoidna majka na primer sebično voli da poseduje produžetak nje same jer je time ispunila društvenu ulogu -da postane majka . Dete je za nju nešto poput ostvarenja sopstvenog društvenog statusa.

-U spoljnom svetu , pred familijom , rodbinom i prijateljima , majka narcis brižno održava fasadu idealnog roditelja . Taman posla da majka narcis dozvoli da neko pomisli da je ona loš roditelj. Zapravo ni ona sama to najčešće ne misli za sebe , nego veruje da dete nije dovoljno dobro .

-Majka narcis ne prihvata krivicu niti se ikad izvinjava svojoj deci za bol koju im je nanela. Ona zapravo i ne smatra da je bilo kome nanela bol.

-U umu majke narcisa , ona je sjajna ,a deca ne valjaju . Tako da ih ona po sopstvenom viđenju , vređa i kritikuje sa razlogom.

Ukoliko ste i vi odraslo dete narcisoidne majke , znajte da vi niste bili loše dete nego je ona bila jako loš roditelj. Nisu sve majke dobre , to je velika zabluda. Volela bih da se o ovome više priča ali kao da ljudi ne smeju da dotaknu taj pojam majke u negativnom kontekstu . Zbog toga ja ću o tome pričati kada god imam vremena .U vezi sa ovim problemom možete mi se uvek obratiti za pomoć. Volite i cenite sebe i pored svega što ste preživeli sa svojim majkama narcisima.

Više o ljubavnim vezama sa narcisom možete čitati ovde : http://psihoterapijasindjic.com/2019/07/19/u-vezi-sa-narcisom/

psihoterapija Sindjic
Sa poštovanjem,
Ivana Sinđić
Defektolog i Nacionalno i Evropski sertifikovan psihoterapeut.
Tel : 061/ 258- 82-74

Leave a comment

AUTIZAM KOD DECE I MMR VAKCINA

(Verujem-ne verujem.)

MMR vakcina

Danjašnica određuje misaone tokove urbanog čoveka i žene. Razmatrajući neuroze današnjice moram da se osvrnem na knjigu našeg najpriznatjeg psihijatra Vladete Jerotića gde navodi misao Lešeka Kolakovskog, (poljski filozof) „ Da se nisu nove generacije neprestano bunile protiv nasleđene tradicije , mi bismo još danas živeli u pećinama; ako pobune protiv nasleđene tradicije postanu jednom univerzalne, opet ćemo se naći u pećinama.“ Filozofski gledano govori o idejama koje opsedaju modernog čoveka, bekstvo od tradicije ali i o težnji za instiktivnim delanjem. Progres je neminovan i on nas vodi kroz istorijske kontekste. No moderan čovek sve više teži ka gotovim modelima činenja. Kao da tražimo gotove formule koje će nam reći šta treba da radimo ali onda moramo i da poslušamo tvorce tih formula. Možda upravo tu i leži zamka, u tome ko su tvorci gotovih formula življenja.

Danas možemo da budemo svedoci raznih rasprava poznath ljudi ili onih koje žele da postanu poznati o raznim temama koje su izgleda zabrinjavajuće za modernog čoveka. Često pribegavaju ljudi raznim teorijama koje se bave medicinom, psihologijom, ekonomijom…Te su teorije naizgled nove i opominjuće: da li znate šta jedete, pijete, čime se vakcinišete, da li vas pljačkaju a da to ne znate, itd. Opet se vraćam na misao Kolakovskog da ako pobune protiv nasleđene tradicije postanu univerzalne, opet ćemo se vratiti u pećine jer upravo ta univerzalnost pobune protiv vekovnih ustaljenih modela ponašanja može da izazove našeg najvećeg neprijatelja, nas same. Ne sporim ljudsku potrebu, koju smo osvestili, da imamo pravo na izbor ali šta to stvarno znači? Najdrastičniji primer je pitanje abortusa. Da li se ovde radi o pravu na život ili o pravu na izbor? Da li pravo na život fetusa nadilazi pravo na izbor majke? To je i filozovsko, pravno ali i crkveno pitanje. Mnoge struje se bave ovim pitanjem. Svaka struja je kategorična u svojim stavovima i kada analiziramo njihove stavove možemo u svakome naći logična objašnjenja. Pitanje je samo kako ćemo izvagati pravi odgovor. Ipak je sada jedno pitaje nadmašilo druga važna pitanja. Da li je vakcinacija u detinjem dobu pitanje izbora ili pitanje života? Da li su vakcine uopšte dobre za nas ljudska bića? Možda će nam odgovor na to pitanje dati glumci, sportisti i ostale poznate ličnosti? Možda će nam odgovor ipak dati i poneki lekar? Najčešće čujemo da protivnici vakcina kažu da su i neki doktori protiv vakcina. Tu se postavlja pitanje broja nekih doktora. Da li smo u želji da dokažemo svoje stavove pribegli konstatacijama koje sadrže sumnjive validne brojke onih koji zastupaju stav otpora. A kada bi obrnuli gledište i kada bi rekli zagovornici vakcina da su neki doktori za vakcinaciju? Tu zapadamo u paradigmu našeg uma jer njeno značenje je da stvaramo filtere za informacije koje nam odgovaraju. Ustvari to je kao da smo stavili obojene naočare.

Ozbiljno ostrašćeni antivakcinaški pokreti su aktivni širom sveta ,a i u našoj zemlji.

Tu se moram vratit na tvorce tih teorija. Koja je pokretačka snaga kod njih te moraju tako vatreno da nas ubeđuju da imamo pravo na izbor? Pa zar se nismo dovoljno razvili kroz evoluciju i shvatili da imamo pravo na izbor? U psihoterapiji je osnovni pokretač da navedemo klijenta da sam napravi izbore koji su dobri za njega, da ga navedemo pomoću raznih intervencija da sam dođe do rešenja. To je dugotrajan proces i dovodi nas do suštine ovoga teksta : lična odgovornost za sve što sam odlučio ili odlučila. Sigurno se sećate da smo nekada, mi malo stariji, kao deca donosili odluke pomoću hoću-neću biljke. Pa kako nam zapadne poslednji listić na biljci, to je onda odluka. Tada smo bili oslobođeni od filtriranja naših želja i odluke donosili u zavisnosti od broja listića na biljci. Možda još uvek imamo tu sklonost u vezi donošenja odluka. To nas oslobađa odgovornosti jer je neko rešio da nas ubedi u to da imamo pravo na izbor i još bolje ubedio nas je u to šta je naš izbor.

To nas oslobađa odgovornosti kada neko reši da nas ubedi u to da imamo pravo na izbor i još bolje ubedio nas je u to šta je naš izbor.

Sve je u skladu sa odbacivanjem tradicije i u duhu težnje da napredujemo . Mnogo puta smo morali da donesemo teške odluke i da budemo odgovorni u vezi njih. Težak je to posao. Za mnoge ljude odluke su se pokazale kao loše. No da li se baš ta odluka poklopila sa nekim prirodnim procesima? Primer za to je stav nekih da vakcina izaziva autizam koji inače pokazuje svoju simptomatologiju u periodu oko treće godine kada dete prima određene vakcine. Navode neke studije nekih doktora, tvoraca formula življenja. Vakcina je nasleđena tradicija nastala kao težnja čoveka da se izleči i izađe iz pećine, težnja za pravom na život. Onda je ta ista vakcina postala predmet pobune protiv nasleđene tradicije. Da li smo sada na sledećem koraku, po uzoru na Kolakovskovu misao, da će pobuna protiv nasleđene tradicije postati univerzalna i da ćemo se vratiti u pećine? Možda ćemo opet pitati biljku ali ne pitanjem hoću-neću nego verujem-ne verujem.

Endrju Vejkfilld koji je svojom opovrgnutom studijom želeo da ukaže na to da autizam kod dece nastaje usled korišćenja MMR vakcine. Time je kao i svojim daljim antivakcinaškim delovanjem indirektno doveo do ponovnog širenja opasnih zaraznih bolesti kod dece.
Antivakcinaški snažni i razvijeni pokreti svojim delovanjem indirektno dovode do ponovnog širenja opasnih zaraznih bolesti kod dece. I ubedljivi su veoma u svojim navodima da to nije tako te da se neće ništa desiti ukoliko MMR vakcine ne budu više postojale.

Pravi koren antivakcinaškog pokreta počeo je 1998. Poznati naučni list Lanset povukao je lažnu studiju britanskog gastroenterologa Edrua Vejkfilda iz 1998. u kojoj se tvrdi da vakcina protiv malih boginja uzrokuje autizam. Uprkos povlačenju, studija je postala KOREN I POKRETAČ “antivakcinizma”, pa je već iskorenjena bolest malih boginja ponovo počela da hara i odnosi živote. Stručnjaci Vejkfildovu studiju nazivaju najštetnijim radom u istoriji medicine. Medicinski časopis BMJ svojevremeno je objavio da je Vejkfildov rad dobio veliku medijsku pažnju sa štetnim potencijalom za javno zdravlje, toliku da je teško naći neko poređenje u istoriji medicinskih nauka. Mnogi naučnici nakon ove studije su istraživali povezanost autizma i MMR vakcine i svako istraživanje pokazuje da ova vakcina nema apsolutno veze sa nastankom autizma. Sada se već pojavljuju lekari koji apeluju na to da se ovoliki novac više u svetu ne troši na takva istraživanje jer je već i “predokazano” da MMR vakcina i autzam nemaju nikakve povezanosti te da se toliki novac radije utroši za pomoć deci sa autizmom i njihovim roditeljima. Britanski istraživački novinar Brajan Dir objavio je svojevremeno u Sandej tajmsu niz tekstova kojima je pokazao da je Vejkfild imao finansijsku korist od svoje lažne studije. Vejkfild je optužen i za zloupotrebu dece jer je u svojoj studiji birao decu koja su već imala neke simptome autizma, a oduzeta mu je i lekarska licenca. Da li da verujemo lekaru kome je licenca oduzeta ? Ja lično ne bih , a drugima ostavljamo da sami biraju sa svom odgovornošću koju takve odluke nose. Takođe ,retko se piše ali se da saznati da Dejvid Vejkfild danas živi u SAD, da se predstavlja kao izvesni guru ,da širi aktivno antivakcinacijski pokret i da je izuzetno bogat. Bogat ? Moglo bi se iz toga pretpostaviti da neko finansira ovakve antivakcinaške propagande i to se može pretpostaviti isto toliko snažno koliko se stalno pretpostavlja da oni koji propagiraju redovno vakcinisanje dece jesu plaćeni predstavnici nekog farmakološkog pokreta i tako dalje.

Autizam kod dece nastaje kao splet genetskih i spoljašnjih činilaca .

No dobro, zašto onda uopšte nastaje autizam ? Šta to danas znamo o njegovim uzrocima ?Autizam kod dece nastaje kao splet genetskih i spoljašnjih činilaca. Genetski činioci igraju veliku ulogu u nastanku autizma. Ponekad kod srodnika ili u istoriji porodice može postojati dete koje je imalo ili autizam ili neki drugi oblik razvojnih problema. Takođe nekada mutacije nastaju u trenutku oplođenja i zovu se mutacije “de novo “. To znači da u tom slučaju nije bilo autizma u istoriji porodice. Broj gena koji učestvuju u razvoju autizma je od 200 pa kod neke dece sve do do 400 gena i to nam objašnjava danas zašto kod neke dece postoje simptomi autizma jedva u naznaci , a zašto je kod neke dece autizam veoma kompleksno razvijen. Lepeza gena dovodi do lepeze simptoma. Spoljašnji faktori koji utiču zajedno sa genetskom osnovom jesu : starija majka i stariji otac u trenutku začeća, nedostatak folne kiseline u ishrani majke u prvom tromesečju trudnoće, neke zarazne bolesti od kojih trudnica oboli npr. rubeola ili visoka temperatura majke koja dugo traje ,neadekvatna ishrana majke, korišćenje nekih lekova protiv epilepsije u trudnoći , aerozagađenje koje nas sve pogađa, neki insekticidi koji se koriste u domaćinstvu . Timerosal jeste sastojak vakcine koji jeste oblik žive. Zbog Vejkfildove studije usled straha i daljeg ispitivanja jedno vreme je bio izbačen iz vakcina u nekim zemljama ali se broj autistične dece i dalje nije smanjio. Aluminijum se nalazi npr u bojenim bombonama, živa u ribi koju jedemo, olovo u mesu divljači .Zbog toga vakcina ne može biti otrovan uzrok autizma jer ćemo te sporne sastojke (živa, aluminijum itd) uneti ishranom i udisanjem. Nemoguće je potpuno izolovati dete od spoljašnjih uticaja čak i ako ono ne primi MMR vakcinu pa će se kod genetski sklone dece autizam svakako razviti. Takođe , muška deca razvijaju 4 puta više autizam od ženske dece i kakve bi to moglo imati veze sa vakcinom ? Rekla bih da ne može imati nikakve veze ali sa genetskim faktorima ima sasvim sigurno jer genom ženskog i muškog deteta pokazuje razliku na jednom hromozomu (dečaci imaju jedan y hromozom koji devojčice nemaju ). Takođe postoji veliki broj nevakcinisane dece koja su takođe razvila autizam i nevakcinisanje ih nije zaštitilo od razvoja autizma. Kada bi eto postojala neka bar hipotetička mogućnost da se MMR vakcina prima kasnije ,u dobu od recimo 5-6 godina ,onda bi bilo verovatno jasnije da se autizam razvija nezavisno od same vakcine ali mi ne možemo menjati lekarsku praksu jer ona ima svoje razloge. Autizam se može javiti kao primaran ,od samog rođenja deteta ,a može i kasnije, oko 2-3 će godine života (onda kada se otprilike i prima MMR vakcina). On je kao razvojna pojava postojao oduvek u ta dva oblika i ovaj drugi oblig autizma koji nastaje malo kasnije on će postojati i nezavisno od toga da li dete prima MMR vakcinu. Pojavljuje se i kod one dece koju roditelji nisu vakcinisali.

(Među mnogobrojnim studijama , koje dokazuju da autizam i vakcine nemaju nikakve veze uputićemo vas na veoma lepo predstavljen video materijal sa Srpskim titlovima ,materijal lekarke Vendi Čung i njenog tima gde sasvim jednostavnim rečnikom i na zanimljiv način objašnjava sve što bi vas moglo zanimati o uzrocima nastanka autizma. Jednostavno kopirajte link i nalepite ga u google ili drugi pretraživač i saznajte puno toga o uzrocima autizma. Prevod na Srpski jezik podesite u podešavanjima na videu u donjem desnom uglu. Link na kome možete naći materijal je :

https://www.youtube.com/watch?v=wKlMcLTqRLs)

Tekst pripremile :
Katarina Jocić .Diplomirani defektolog i sistemski porodični psihoterapeut koji se dugo bavi oblašću autizma i psihoterapijom porodica sa autističnim članom , a prvi je defektolog koji je radio u odeljenja za decu sa problemima autizma u ŠOSO “Mara Mandić” u Pančevu.
Tel :062 979 8529.
i
Ivana Sinđić. Diplomirani defektolog i sistemski porodični psihoterapeut. Tel :061 258 8274

Leave a comment

DETE ,VRTIĆ I PREDŠKOLSKI PROGRAM

Dete od polaska u vrtić dobija mnoge koristi za svoj razvoj.

Kada se donosi odluka o tome da li je dete spremno za polazak u vrtić ili za pohađanje pripremnog predškolskog programa , uzrasna dob nije jedini odlučujući faktor. Budući da se svako dete razvija različitom brzinom, vaspitači ne mogu mahnuti čarobnim štapićem i reći kako su sva deca spremna u tipičnoj uzrasnoj dobi mada je najveći deo dece za uključivanje u kolektiv spremno u uzrastu od tri godine. Nekoliko je razvojnih područja na koja možete obratiti pažnju kada sagledate je li vaše dete spremno za boravak u kolektivu, bez obzira na „tipičnu“ predškolsku dob.

Obavlja li vaše dete nuždu u toalet?

1.Može li dete samostalno vršiti nuždu u toaletu? Mnoge predškolske ustanove imaju politiku “bez pelena” za decu predškolskog doba. Iako deca mogu povremeno imati nezgodu, pre početka predškolskog uzrasta bilo bi dobro dete ovome obučiti.Ukoliko se radi o deci koja imaju poteškoće ili kašnjenje u razvoju vrlo je moguće da ovu veštinu odlaska u toalet savladavaju puno kasnije od ostale dece pa je naravno potrebno o tome obavestiti vaspitače kao o specifičnosti vašeg deteta pre nego što se uključi u kolektiv.Vaspitač neće odbiti vaše dete niti mu zabraniti uključivanje u predškolski program ali će obratiti pažnju na to da vašem detetu npr češće ponudi odlazak u toalet.

Može li se vaše dete odvojiti od vas na neko vreme ?

2.Može li se dete uopšte odvojiti od roditelja? Sva deca vole prisustvo svoje mame ili svog tate, ali trebala bi se moći odvojiti od vas nekoliko sati bez potpunog pada u neprekidan plač, neutešnost ,napade besa . Deca koja prelaze iz okruženja dečjeg vrtića u predškolski program ili deca koja prelaze iz predškolskog programa u prvi razred osnovne škole obično uopšte nemaju problema s odvajanjem. Ona su već dobro adaptirana na odvajanje od roditelja upravo zahvaljujući pravovremenom polasku u vrtić ili predškolsku ustanovu.

Igra li se vaše dete sa drugom decom?


3.Igra li se vaše dete sa drugom decom? U predškolskom okruženju vaše dete morat će komunicirati sa drugom decom kako rečima koliko je u stanju tako i kroz pokret, gest ,mimiku , razmenu igračaka. Iako će s vremenom naučiti sve većoj veštini socijalne interakcije, deca predškolskog uzrasta trebala bi se moći sprijateljiti, deliti i sarađivati ​​bar na osnovnom nivou.

Spava li vaše dete predugo preko dana?

4. Da li vaše dete još uvek dugo spava preko dana? Predškolska ustanova zahteva određenu izdržljivost vašeg deteta. Mnogi programi pružaju kratko vreme za odmor i dnevnu dremku, ali ako detetu i dalje treba trosatna dremka trebalo bi ga navikavati da smanjuje vreme dnevnog dremanja.

Komunicira li vaše dete?

5.Može li vaše dete komunicirati? Potrudite se pomoći detetu da razvija veštine komunikacije . Ukoliko dete krene u predškolsku ustanovu ,a okolina ga ne može shvatiti, to će frustrirati vaše dete .Postoje opet deca sa poteškoćama u razvoju kod koje se govor javlja sa kašnjenjem. Važno je o tome obavestiti vaspitače kako bi isti što više pomogli detetu da se uklopi u sredinu gde ne može dovoljno dobro da se izrazi ili ga druga deca ne razumeju u potpunosti.Vaspitač je ovde važna figura koja će osigurati bolju adaptaciju.

Obavlja li vaše dete osnovne naloge?
Čuje li vaše dete?

6.Može li vaše dete slušati osnovne naloge? Svi znamo da trogodišnjaci i četverogodišnjaci nisu najbolji slušatelji, ali da bi se dete moglo što bolje adaptirati u predškolsko vaspitanje, ono bi trebalo biti u mogućnosti slušati i ispuniti osnovne naloge(uzmi,dodaj,ostavi tamo,pođi za mnom…).Naravno da postoje deca oštećenog sluha.Vaspitač bi morao biti upoznat sa problemima koje dete ima u sposobnosti da čuje kako bi omogućio što bolju adaptaciju deteta u grupu ukoliko ono ima probleme u domenu sluha.

PREDNOSTI UKLJUČIVANJA DETETA U VRTIĆ ILI U PRIPREMNI PREDŠKOLSKI PROGRAM:

1.Pruža strukturu. Deca nauče slediti dnevni ritam, režim , raspored dana i života van kuće.Uče kako poštovati osnovna pravila poput stavljanja igračaka na mesto nakon igre i mirnog sedenja u grupi za priču.Kroz život dete čeka uklapanje u mnoge ritmove i rasporede u različitim sredinama osim u porodičnoj.Školska sredina nosi takođe svoj ritam i raspored, studentska i radna sredina opet nose svoje ritmove i strukture.Osnova dobre prilagođenosti u novim sredinama postaviće se dakle upravo tokom pohađanja vrtića ili pripremnog predškolskog programa.
2.Podučava decu socijalnoj interakciji. Socijalna interakcija sa drugom decom i vaspitačima je jednako važna koliko i akademski razvoj. Predškolski programi počinju decu učiti ispravnom načinu interakcije sa vršnjacima pa i odraslim osobama koju nisu samo roditelji kao do sada nego nastavnici, vaspitači,kuvarice ,servirke i drugo osoblje u ustanovi.

3.Predškolski programi uče decu nezavisnosti. Deca kroz odvojenost od porodične sredine usvajaju sve veću sposobnost da brinu o sebi. Nemojte se stoga iznenaditi kada posle nekog vremena pohađanja predškolskog programa dete samostalno odlazi u toalet da opere ruke pre jela, da opere zube pre spavanja , želi ponekada da se igra samo u svojoj sobi , samostalno uzima i odlaže pribor za crtanje i tako dalje. Naravno da se nezavisnost razvija sve više u toku pohađanja predškolskog programa , a novostečene veštine dete počinje da upotrebljava i u kući ali i u drugim životnim situacijama kada su mu ove veštine potrebne. Znanja kao i veštine inače pokazuju tendenciju da se generalizuju. Dakle jednom dobro usvojena znanja i veštine prenose se i koriste u svim životnim situacijama kada nam zatrebaju.

4.Fizička aktivnost. S porastom gojaznosti kod dece predškolske dobi i kasnije, mnogi predškolski programi čine vežbanje delom svakodnevne rutine.Svakako da je ovo jedna od mera koje će uticati na prevenciju gojaznosti kod vašeg deteta.

5.Zdrava ishrana. Ne zaboravimo da za predškolske ustanove jelovnik sastavljaju nutricionisti. Povrće i voće, kuvana jela postaće vašem detetu svakog dana zdrav režim ishrane ukoliko je uključeno u vrtić ili predškolski program. Prekomerno konzumiranje slatkiša u predškolskim ustanovama ne dolazi u obzir i nije zastupljeno.Ne zaboravimo da roditelji danas zbog radnog vremena ne mogu baš uvek da se posvete pažljivom planiranju zdravih obroka ali zato predškolska ustanova to svakako da može i to svakoga dana.

Sa poštovanjem

Ivana Sinđić, diplomirani defektolog i sistemski porodični psihoterapeut

psihoterapija Sindjic

										Leave a comment				

ŠTA RADI DEFEKTOLOG ?

Postoje neka zanimanja za koje sam sigurna da važi jedno specifično pravilo. Da biste ih obavljali morate biti u načelu prvenstveno human čovek. Morate imati jako razvijenu empatiju ,saosećanje za druga ljudska bića ,morate posedovati vanserijsko strpljenje i nesebičnu želju da veliki deo života podredite drugome koji je zapravo dete ili čovek u nekoj nevolji ili potrebi . Sebičnosti , nestrpljenju i ” kratkom fitilju” u ovakvom zanimanju nema mesta ni najmanje ,a ponajviše mesta ima kvalitetnoj ljudskoj razmeni i nesebičnoj pomoći. Neophodno je da budete iskreno, iz dubine vašeg bića zainteresovani za drugo ljudsko biće i njegovu dobrobit. Morate dakle posedovati ili razviti jednu duboku uravnoteženost ,posvećenost, strpljivost ,a ljubavi će vam trebati u neograničenim količinama.

Defektolog je osoba koja pomaže deci da napreduju u svom razvoju koji je zbog nekih okolnosti usporen ili narušen. Defektolog je takođe osoba koja pomaže deci i ljudima koja su načinili neki prestup da se vrate u tokove ponašanja koji društvene norme nalažu.Fotografija je nastala iz direktnog rada u dnevnom boravku Neven koji raspolaže defektolozima svih profila, medicinskim osobljem, fizioterapeutima i drugim stručnjacima koji rade sa decom.

Defektologija jeste nauka koja ima različite grane. Tako defektolog može pomagati deci i ljudima čija su čula oštećena (čulo vida i sluha), defektolog može pomagati deci i ljudima čiji je motorni razvoj usporen ili oštećen (sporije prohodavanje deteta i njegov motorni razvoj u celini , teška pokretljivost,invaliditet i drugo ).Defektolog takođe može pomagati deci i odraslima čiji je mentalni razvoj na neki način usporen usled npr. autizma ,daunovog sindroma ,pervarzivnih problema u razvoju i slično. Defektolog takođe radi na razvoju govora kod dece kada razvoj govora kasni ili je nepravilan ,a takođe radi na ponovnom razvoju govora kod ljudi čiji je govor usled nekih moždanih oštećenja narušen .Defektolog radi i sa decom i ljudima koji su načinili neki prestup ili neko delo koje nije u skladu sa zakonom. Tada defektolog radi na tome da se deca i ljudi vrate u tokove ponašanja koje ih neće dovoditi u sukobe sa zakonom ponovo. Kod sve ove dece uz defektologa postoji šansa da se njihov razvoj unapredi , da se njihov govor unapredi , da nauče mnoge veštine koje će im život učiniti kvalitetnijim (npr .deca i ljudi oštećenog vida mogu naučiti da čitaju Brajevim pismom, osobe oštećenog sluha mogu naučiti znakovni jezik i tako dalje.)

Roditelji ,pitate se kada se sve možete obratiti defektologu ?

1,Kada je dete rođeno sa nekim faktorom rizika što znači da postoji mogućnost da njegov razvoj može biti otežan. Kada kod vašeg deteta postoji kašnjenje u motoričkom razvoju (dete kasnije prohodava, nespretno je, ne može držati pribor za jelo kada druga deca to već mogu ,ne uspeva da drži olovku kada druga deca istog uzrasta to već mogu i tako dalje .)

2.Kada je razvoj govora kod deteta usporen ili pokazuje neke probleme.

3.Kada je kod vašeg deteta ustanovljen autizam , sumnja na autizam ili na neki drugi pervarzivni problem u razvoju.

4.Kada dete ima problem sa čitanjem, pisanjem, držanjem i upotrebom nekih predmeta koji zahtevaju motoriku ruku i šake.

5.Kada vaše dete ima vidljivih teškoća da savlada nastavno gradivo.

6.Kada je kod vašeg deteta ustanovljen hiperkinetski sindrom ili drugi problemi sa pažnjom i koncentracijom.

7.Kada vaše dete ima oštećenje čula vida ili sluha.

8.Kada vače dete boluje od cerebralne paralize.

9.Kada je vaše dete rođeno sa Daunovim sindromom ili nekim drugim sindromom koji utiče na razvoj deteta.

10.Kada vaše dete ima probleme sa zakonom ,činjenjem prestupa i krivičnih dela.

Sa poštovanjem

Ivana Sinđić, dipl.Defektolog i sistemski porodični psihoterapeut.

Leave a comment